Moj detaljni životopis

Evo kako je sve to zapravo bilo
Moje knjige
Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara
Časopis Theoria
Biblioteka Društva
Crkvene pjesmarice i Ovime stupam pred prijestolje tvoje
Dani teorije glazbe, stručno usavršavanje učenika
Radionica utorkom i Radionica petkom
Napolitanke
Rock-akademija
Predavanja

1. Evo kako je sve to, zapravo, bilo

Kao dječak živio sam u Jurjevskoj ulici, na broju 51. Smeće je u to doba bilo odvažano kamionom, ispred kojega je hodao radnik Čistoće s velikim zvonom i zvonjavom pozivao da se iznesu kante sa smećem. Fasciniran time, u predškolsko doba bih često čekao njegov dolazak, gledao ga i slijedio… Toooo! ZVUK! RITAM! Pa sam odlučio postati poput njega: „Onaj koji proizvodi zvuk“!

Ubrzo sam, zahvaljujući obitelji Muradori iz susjedstva, naročito flautistici Tinki Muradori, počeo učiti svirati klavir, a zatim i harmoniku. Na poticaj okoline svaku sam popularniju skladbu s radija odmah morao i ja „potražiti na tipkama“ i odsvirati. Ubrzo sam svladao tu vještinu koja mi je priskrbila veliko poštovanje i simpatije u obitelji (nije bilo ni jednoga obiteljskog okupljanja bez moje svirke) i u osnovnoj školi koju sam pohađao (razredni ili školski ples bio je moguć samo uz moju svirku), a zatim i nekoliko besplatnih ljetovanja, koja sam zaradio svirajući na harmonici glazbu za ples u dječjim odmaralištima na Jadranu, u organizaciji Društva naša djeca.

S dvanaestak sam godina napravio i svoje prvo originalno glazbalo. Kartonsku bih kutiju zarezao nožem na suprotnim stranama, a zatim bih u te utore napeo komade rastezljive gumice i ugodio ih redom na tonove koje popularne skladbe. Zatim bih vukao po gumicama prstom ili olovkom i glazba je bila tu. Sjećam se skladbe s pripjevom Mustafa i kozmički popularne Marine, s kojima sam na Ribnjaku uz svoju muzičku kutiju od znatiželjnih slušatelja zaradio i ponešto sitniša, koji bih odmah potrošio na streljani, koja je neko vrijeme bila uz zgradu na Ribnjaku.

Približno u isto je vrijeme počelo otkrivanje ljepote akorda i moja naobrazba iz harmonije. Na jednom ispitu iz harmonike, pri kraju godišnje tečajne nastave koja se održavala na Ribnjaku, jedan od članova komisije, očajan, jer su se dvije gospođe iz komisije udružile u razgovor koji se nije mogao prekinuti i njega sasvim isključile, upitao me: „Mali, a znaš kaj boljega od ovih dosadnih vježbi?“ Ja sam mu rado udovoljio i odsvirao tada vrlo popularni šlager Ramona. Dotični mi je član komisije zatim odmah rekao: „Dobro je to, ali pazi na basove. Iza C odsviraj prvo Dm pa tek onda G7.“ A onda mi je otkrio i „tajnu“ uvoda Ramone: C, F, Fm, Em, A7, Dm, G7, C. Odmah nakon toga kod kuće sam u miru otkrio da akordi C, Dm, G7 odgovaraju i pripjevu skladbe Marina pa sam počeo istraživati i dalje, mnogo pozornije slušajući glazbu i otkrivajući njezine harmonijske posebnosti. Jednostavno, zaljubio sam se u akorde.

Uz sviranje klavijaturnih glazbala bavio sam se oduvijek i poučavanjem glazbe. Još dok sam učio svirati klavir, kao učenik Glazbene škole Vatroslava Lisinskog, u prostorijama na Trgu bana Jelačića, moja bi me učiteljica često ostavila u sobi da ispravljam pogreške drugim đacima, dok bi ona otišla na kavu. No moj prvi pravi učenik bio je susjed iz Jurjevske ulice, automehaničar Juretić (radionica mu je bila točno na vrhu Becićevih stuba), kojega sam s dvanaestak godina (ranih šezdesetih) poučavao svirati harmoniku, naravno počevši od nota i osnova teorije nužne za početnika. Imao je od svojega rada zadebljane prste pa bi hvatao po dvije tipke istovremeno, držeći klavijaturu palcem odozdo. Ja sam ga poučio da svira palcem, koji je okomito položen stao na svaku tipku, i veljesu nije bilo kraja. Pamtim i danas kako se Širok Dunav, ravan Srijem orio s vrha Becićevih stuba. Slatko zarađeni džeparac dopunjavao sam i prateći svirkom na harmonici jednu plesnu skupinu djevojčica u osnovnoj školi u Krajiškoj ulici. I danas se sjećam njihovih pokreta pri početku koreografije na Chopinov Valcer u cis-molu, uz glasno pjevane upute voditeljice: „U (dominanta, gis1, predtakt) vis (skok za malu sekstu na e2) pa dolje (dis) … .“ Godinama kasnije bih, kao „podsjetnik“ na zvuk male sekste, pjevušio „U vis“, a onda se, na sreću, pojavila „Love Story“.

Poslije osnovne škole (Sedam sekretara SKOJ-a, u Mlinarskoj ulici), upisali su me u srednjotehničku školu, s namjerom da nakon srednje škole lako nađem posao, jer mi je tehnika ležala odlično. Satima bih sastavljao i rastavljao te popravljao romobile, bicikle i slično. U to sam doba imao i koturaljke no jedna je pukla i bila neupotrebljiva. Od one preostale koturaljke, nakon dugog razmišljanja napravio sam ovo: Ispilio sam komad iverice tako da mi na njega stanu stopala – desno ravno, lijevo ukoso, pričvrstio ga na maksimalno razvučenu koturaljku i preteča svih skateboarda bio je gotov, oko 1966.

I dalje sam svirao harmoniku, a u glazbenom smislu napredovao sam do slušanja jazza, u društvu dragog prijatelja Borisa Vučine. Nedjeljom bih došao k njemu u Gundulićevu ulicu. Stavili bismo ploču na gramofon, zvučnike na prozore njegova stana na 1. katu, i slušali glazbu sjedeći u vrtu protestantske crkve preko puta njegove zgrade. Zatim je počela Beatlesomanija, u kojoj sam najiskrenije sudjelovao, pribavljajući mukotrpno ploče s njihovim snimkama i slušajući tada najvažniju radijsku stanicu – Radio Luxemburg – koja je svake nedjelje u ponoć emitirala tjednu top-lista glazbenih hitova, na kojoj su Beatlesi godinama bili na vrhu. Budući da nisam imao aparaturu za snimanje glazbe, morao sam skladbe brzo upamtiti da bih ih mogao svirati na klaviru ili harmonici. Stari gramofon s priključkom na radio zamijenio sam novim i snažnijim Suprafonovim sa samostalnim zvučnicima i već sam godine 1967. u Črnomercu počeo voditi slušaonicu s plesom, jedan od rijetkih disco-clubova u to doba. I plakat sam za taj diskač sam dizajnirao, a tiskao ga je moj prijatelj i susjed Nino Vunak, u Školi primijenjene umjetnosti, kao svoj praktični rad.

Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća jednom tjedno dragovoljno sam odlazio u Dječji dom u ulici I. G. Kovačića te svirajući i pjevajući uz harmoniku zabavljao djecu koja su tamo živjela, pomalo ih poučavao pjevati te im pomagao u svladavanju nastavne građe glazbenoga odgoja. Zajedno smo osmislili i uvježbali i kratki musical prema tekstu njima posebno zanimljive kaubojske balade nepoznatog mi autora i prilično vulgarnoga teksta: Krčma starog Jonnyja. Uz moje su sviranje svi pjevali, a pojedini su pjevajući i glumili opjevane događaje. Musical smo javno izveli u Domu u okviru novogodišnjeg programa, između još nekoliko različitih glazbenih točaka, što dječjih, a što prigodnih popijevaka, koje sam za tu potrebu skladao. No, cijelo to vrijeme moje je školovanje bilo usmjereno na tehniku, a uz to sam i vrlo intenzivno trenirao biciklizam, sastavljao i rastavljao bicikle i razne strojeve.

Radijski prijenos klavirskog koncerta Arthura Rubinsteina iz HGZ-a vjerojatno je najvažniji događaj u mojem životu. Sjećam se da je svirao Chopinovu Polonezu u As-duru, a ja, slušajući, nisam mogao suspregnuti suze. Tu sam večer odlučio postati glazbenikom. Nakon mnogo peripetija te završene srednjotehničke škole upisao sam FSB, studij strojarstva, i paralelno s time prvi pripremni razred teorijskog odjela Glazbene škole Vatroslava Lisinskog. „Proletio“ sam kroz pripremne razrede te u srednjoj školi došao u klasu profesora Mate Lešćana. Zahvaljujući njemu, najkraće rečeno, mala seksta „U vis“ postala je početak Bachove arije Erbarme dich iz Muke po Mateju. Beskrajno sam uživao učeći uz profesora Lešćana no on me ubrzo upisao Muzičku akademiju.

Uz studij posrećilo mi se ostvariti djetinji san vezan uz zvonjavu smetlara – valjda, ako nešto doista jako želite to se i ostvari… Bio je običaj da se u Zagrebu svaku večer u 9 sati oglasi zvono s kule Lotrščak; u davna je vremena to bio poziv građanima da uđu u okrilje zidina. Rado sam prihvatio taj posao, i – poput noćobdije koji bi svaku večer palio i gasio plinske lampe po Gornjem gradu – ja sam svaku večer povlačio uže i zvonio barem cijelu minutu, gledajući u sat na Crkvi sv. Marka. Meni je to bio doista najromantičniji posao u životu, dok je mog psa Arčibalda, predivnoga škotskog ovčara, užasavalo spuštanje po kružnim stepenicama. No, jedne je večeri pukao remen klatna, i mjedeno klatno od cca pola metra duljine i dvadesetak kg izletjelo je kroz prozor tornja. Srećom, ne na terasu i šetalište uz Kulu, tada prepuno ljudi, nego na sjevernu stranu, na krov zgrade. Nakon tog je incidenta zbog sigurnosti prekinuta tradicija, pa sam tako ja ispao zadnji zvonar kule Lotrščak. Preostalo mi je, dakle, da završim studij, i tako sam postao, ili, točnije rečeno, ostao glazbeni učitelj, s titulom Profesor muzike, do koje sam došao u svega tri godine, skrativši malo studij.

Tijekom pedesetogodišnjega pedagoškog rada, prvo na Glazbenoj školi Blagoja Berse, a zatim na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu, predavao sam sve teorijske predmete, vodio sam i Glazbeni vrtić i Početnički solfeggio, predavao i Povijest glazbe i Poznavanje glazbene literature, a kratko vrijeme i harmoniku. Imao sam tu sreću da su već u prvoj generaciji mojih učenika bili Branko Starc, Siniša Leopold, Ivica Percl, Valentin Škorvaga, Zdravko Korpar te mnogi, mnogi drugi, koji su me naprosto natjerali da svoja akademska znanja odmah stavim u praktični kontekst. Prof. Devčić me je naučio „pripraviti i riješiti nonakord trećeg stupnja u harmonijskom b-molu“, no Starca je zanimalo kako taj i njemu slične akorde upotrijebiti u obradama crnačkih duhovnih popijevki za mješoviti zbor, Leopold je tražio način da te akorde „ubaci“ u aranžmane za tamburaše, Percl i Korpar tražili su odgovor na pitanja o estetskoj vrijednosti takvih akorda i njihovoj stilskoj određenosti, a Škorvaga je baš upotrebom dominantnog nonakorda temu svojega Ronda za klarinet i klavir „obojio“ željenim romantičnim ugođajem. Bio je tu i Josip Maixner, već tada odličan pijanist, divna „ljudina“ Boro Lulić, koji je za Domovinskog rata tijekom granatiranja Gospića spašavao imovinu škole i glazbala… Nabrojiti sve koji su danas uspješni glazbenici ili učitelji ispunilo bi stranice teksta…

Povremeno bih predavao i drugdje. Prihvatio bih kakvu zamjenu za predavača Glazbene umjetnosti u gimnaziji, bio sam predavač glazbenoteorijskih predmeta na Seminaru za crkvene glazbenike u Pazinu i predavač harmonije u Subotnjoj školi za crkvene glazbenike na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu, a povremeno bih o glazbenoj teoriji, naročito o glazbenim oblicima, pričao polaznicima tečajeva za voditelje plesnih skupina. Uz sve postao sam i redoviti predavač solfeggia i harmonije na zagrebačkoj Rock-akademiji, godine 1993.

Tijekom svih tih godina održao sam na mnogo sati instrukcija glazbe, što smatram najboljim načinom da se svlada učiteljski zanat. Instrukcije obično traže nesposobni, do kojih učitelj mora mukotrpno i na najrazličitije načine doprijeti; traže ih lijeni, koje učitelj mora znati motivirati za učenje suhoparne i dosadne im teorije glazbe, ili ih traže oni posebno nadareni, koji vas iscrpe do krajnjih granica i koji ni s jednim odgovorom, primjerom i načinom rada nisu zadovoljni, jer im nijedan nije dovoljno brz i djelotvoran da utaže svoju glad za glazbenim znanjem pa ispada da se za njih morate i vi sami dodatno pripremati. Doslovce, radio sam sve što mi se ponudilo, jer sam vrlo brzo shvatio da od svojih učenika učim više no oni od mene!

Divna me anegdota vezuje za samoukog tamburaša koji je došao k meni s molbom da ga muzički opismenim. Nakon godinu i pol dana prošli smo osnovnoškolsko gradivo solfeggia, a on je zatim zaželio naučiti i harmoniju i kontrapunkt. Išlo mu je odlično i ubrzo je počeo uz redovne zadaće donositi i troglasne aranžmane skladbi iz svatovskog repertoara. Ja bih s njim prodiskutirao i popravio nekoliko takvih aranžmana na sat, a on bi uredno platio 10 DM. Jednom sam ga upitao što će mu ti aranžmani. „A, profesore, ja to prodajem dečkima koji sviraju svadbe, svaki aranžman po 100 maraka. Znate, znanje je skupo.“ Nakon prvog šoka, gotovo sam se raspuknuo od pravoga učiteljskoga ponosa. Ta dao sam dečku kruh u ruke! Ovaj se sjajan mladić kasnije upisao na Muzičku akademiju i danas je vrlo sposoban učitelj glazbe, osnovao je i svoju glazbenu školu… Sličnih anegdota imam za podeblju knjigu, koju ću jednom sigurno napisati…

2. Moje knjige

Na pisanje knjiga za glazbeno obrazovanje potaknula me odgovornost za svoj učiteljski poziv. U jesen godine 1977. počeo sam predavati na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Na proslavi Dana Škole, u veljači 1978., među uzvanicima bio je i profesor Natko Devčić, koji mi je predavao harmoniju tijekom studija i na čiju sam preporuku dobio posao na Školi. Izdvojivši se iz društva bučnih kolegica i kolega, mirno je povlačio dimove iz lule, sjedeći na klupi ispred sobe broj 1. Odzdravivši na moj pozdrav upitao me: ”Kako ste, kolega?” Prepun strahopoštovanja odgovorio sam: ”Dobro sam, profesore, samo se teško snalazim u predavanju harmonije. Vaša knjiga, kao i Lhotkina, srednjoškolcima je suviše složena, a zadaci iz vaše knjige nerješivi. Lhotkini su zadaci prikladniji, ali ih je premalo, a tekst opet valja pojednostaviti i prilagoditi te izdiktirati đacima. Hoćete li Vi, profesore, napisati i Harmoniju za srednjoškolce?” Premjestivši lulu iz jednog kraja usta u drugi gledao me nekoliko sekundi i odgovorio: ”Neću, kolega, napišite si sami.”

Godinama mi je taj lakonski odgovor (kao i mnoge druge rečenice profesora Devčića upijene tijekom studija) ”zvonio” u glavi. Nakon početnog očajanja što ”ništa ne znam ni dobro izgovoriti, a kamoli napisati”, odlučio sam ipak krenuti po redu. Udružio sam snage s prijateljem i kolegom Vladimirom Mutakom te smo zajedno sastavili Kompendij glazbenih pojmova, kao pokušaj da skupimo na jedno mjesto znanje potrebno da bi se harmonija ili bilo što drugo od glazbene teorije uopće moglo razumjeti. Već početkom osamdesetih prve verzije Kompendija u obliku fotokopija počele su kolati među učenicima i kolegama. Uz pomoć kolega iz tadašnjega Glazbenog obrazovnog centra i pojedinih profesora s Muzičke akademije, Kompendij glazbenih pojmova bio je završen sredinom osamdesetih. Odležavši nekoliko godina u ladicama savjetnika za glazbu u ondašnjem ustroju prosvjetnih vlasti (jednom se tekst čak izgubio, ali je kasnije pronađen), Kompendij je konačno tiskan u travnju 1991., u vlastitoj nakladi autora, što je u to doba bilo nešto sasvim novo. Mnoštvo pogrešaka u knjizi, radi amaterskog pristupa korekciji teksta (vlastite greške, naravno, najteže je zamijetiti), nije moglo umanjiti radost radi završenog posla. Još i danas se pamti promocija priručnika, ne samo radi toga što se radilo o prvom školskom priručniku tiskanom u vlastitoj nakladi autora pa je događaju nazočila i tada najviše pozicionirana savjetnica za muzičko školstvo Naima Balić praćena televizijskom ekipom, već i radi izuzetnih kolača, koje je za tu prigodu pripremila moja supruga Nada. Najbolje se jela doboš-torta izrezana na male kockice; jedna tortica, jedan zalogajčić. Ipak, uz radost je išla i velika zebnja radi rizika vlastite naklade. Čitatelj neka zamisli kako je kupiti 1000 primjeraka (svoje) knjige pa ih uredno složiti u spavaću sobu i uz miris svježe tiskovine sanjati kupce. No, Kompendij je brzo našao svoju publiku, a autorima je najveća (i jedina) korist bila stečeno iskustvo.

Zatim je počeo rat. U danima domovinskim ratom pretvorenih u neradne, između Vijesti, Dnevnika i Slikom na sliku, pišem Glazbene oblike (tiskano u svibnju 1992.) te (konačno!) Glazbenu harmoniju, ali samo područje dijatonike (tiskano u kolovozu 1992.). Skroman izgled i oprema priručnika (A5 format, 64 stranice vrlo sitnih slova, klamano) dovode u nedoumicu oko naziva toga što to zapravo jest (”brošura”, ”priručnik”, ”knjižica”?), no moja upornost (tvrdoglavost ili, naprosto, skribomanija, kako su to opisivali mnogi kolege) uz potporu malobrojnih urodila je plodom. Godine 1994. zgotovio sam i Kontrapunkt, koji je s vremenom osvanuo u novom i dorađenom obliku kao Glazbeni kontrapunkt, a zatim su tiskani Glazbeni pojmovi (obnovljeno, popravljeno i dopunjeno izdanje Kompendija), čime je bio završen osobni projekt izrade serije priručnika za nastavu glazbene teorije u srednjoj glazbenoj školi.

Priručnike nisam napisao stoga što mi ”slova sama silaze s pera” – iako nije zanemarivo da je respektabilan hrvatski književnik među mojim bliskim rođacima – ili zato što nisam znao što bih s vremenom. S druge strane, mnogi, čija je obveza bila da to učine kao sveučilišni profesori, nisu nikada za to smogli snage ni vremena, ili nečega trećeg. Moji su priručnici „krvavo istisnuti” i svaki je od njih nemjerljiv vremenski i materijalni ulog. Vrijeme utrošeno na njih najčešće je bilo ono tzv. slobodno vrijeme ili je bilo ukradeno od sna i bavljenja vlastitom djecom. Ovakva svjesna žrtva potiče emocije, i moram priznati da zaista jako volim svoje priručnike, što za posljedicu ima dvije stvari: velik broj darovanih primjeraka (jer i nisu napravljeni radi zarade – uostalom, ne znam ni za koga, tko se obogatio pišući knjige takva tipa) te posvetu, koju svaki priručnik nosi. Moj dio sudjelovanja u Kompendiju glazbenih pojmova te priručnik Glazbena harmonija posvećeni su profesoru Mati Lešćanu, kao znak moje beskrajne zahvalnosti za svu dobrotu, znanje i poticaj na rad koje sam od njega primio. Da kojim slučajem, upisavši 1970. uz studij strojarstva i teorijski odjel na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, nisam dospio u njegovu klasu, danas bih sigurno bio inženjer strojarstva. Profesoru Matu Lešćanu zahvaljujem svu svoju beskrajnu radost života u glazbi. Nakon Rubinsteinove izvedbe Chopinove Poloneze u As-duru susret s Matom Lešćanom bio je drugi najvažniji događaj u mojem životu. Mato me uveo u Bachov svijet. Tako mi je iskreno žao da radost svojih uspjeha nikad nisam mogao podijeliti s njime. Umro je prije promocije knjige.

Svojim sam priručnicima zapravo kupovao vrijeme da se napišu bolji. Nisam bio za bojišnicu, no svoj sam doprinos boljitku hrvatske države davao ne samo predanim radom u Školi, odgajajući, poučavajući i hrabreći djecu tadašnjih hrvatskih ratnika i upijajući njihov strah, nego i pišući priručnike za sve njih, jer se u to doba doista uočavao golemi manjak literature za glazbeno obrazovanje, koja je u naša učilišta uglavnom dolazila iz Srbije. I tako, neki s puškom, neki s knjigom. No, ni novih ni boljih priručnika nikako nije bilo na vidiku, pa sam potražio način da poboljšam svoje. Godinama kasnije, u drugačijim okolnostima i uz suradnju mnogobrojnih kolegica i kolega, nova izdanja tih priručnika ispala su okosnica glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj.

3. Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara

U studenom 1977. počeo sam predavati u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Mlad, željan učenika i razreda, nastojao sam predavati što je bolje moguće. No jedna od mojih kolegica, prema mojim kriterijima, nije radila dobro. Svaki razgovor o tome, koji bih diskretno započeo, ona bi otklonila i nikako mi nije uspijevalo doprijeti do nje. I onda sam se dosjetio: sazvat ću sastanak gdje će biti više kolegica i kolega, da joj ne bude neugodno, i pokazati pred svima kako ja mislim da bi trebalo predavati. Vlastite sam ideje o nastavi provjerio kroz nekoliko predavanja održanih po Hrvatskoj: za nastavnike glazbenih škola Istarske županije u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Puli, 17. studenog 1995., za nastavnike glazbenih škola dubrovačke županije (uz goste iz Hercegovine) u Glazbenoj školi Luke Sorkočevića u Dubrovniku, 19. i 20. travnja 1996. te za nastavnike glazbenih škola bjelovarsko-bilogorske i koprivničko-križevačke županije u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru, 30. studenog 1996.

Ohrabren pozitivnim komentarima i uspjehom tih predavanja, odlučio sam dati formu sličnom djelovanju, i tako sam 1. ožujka 1997. osnovao Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara. U Statut Društva tada je zapisano: Cilj je Društva promicanje teorije glazbe, unapređenje nastave teorijskih glazbenih predmeta, glazbene umjetnosti i kulture, sudjelovanje u glazbenim pedagoškim zbivanjima na području Republike Hrvatske, Europe i svijeta. Već na osnivačkoj skupštini u Društvo se upisalo stotinjak kolegica i kolega – impresivno za ono vrijeme!

I već uz osnutak Društva razgovaralo se o nastavi teorijskih predmeta, naročito o solfeggiu. I prije spomenuta je kolegica bila na tome no u njezinu se pristupu nastavi nije ništa promijenilo. Ali se promijenilo u nastavi mnogih drugih kolegica i kolega. Ako ništa drugo, uvjerio sam se da je točna izreka: Svako zlo za neko dobro. Naime, bez spomenute kolegice ne bi bilo ni Društva.

Ubrzo je Društvo postalo svojevrstan uzor drugima, znak i potvrda da se može i tako djelovati i okupiti istomišljenike na boljitak sviju, pa su se tako formirale slične udruge, a među osnivačima, što me posebno veseli, prednjačili su moji nekadašnji učenici: Nives Andrijašević-Janković / Hrvatsko društvo flautista; Branko Starc / Hrvatska udruga zborovođa; Željka Banović / Savez mažoretkinja Hrvatske, a zatim i Majorette-sport WORLD Federation; Bojan Pogrmilović / Hrvatska udruga vokalnih pedagoga…

4. Časopis Theoria

Već uz prva okupljanja članova Društva postalo je jasno da smo spremni ponuditi kvalitetne sadržaje. Mnogi su se javljali sa željom da dođu na te stručna okupljanja, ali ih ravnatelji jednostavno ne bi pustili ili bi odbili platiti im putne troškove. Da bismo ipak doprli i do onih zainteresiranih nastavnika kojima nije moguće doputovati do Zagreba, uz podršku i pomoć muzikologa Nikše Gliga pokrenuo sam glasilo Društva – časopis Theoria.

Nikša Gligo bio je i ostao samozatajni član Društva, a njegovo su golemo znanje, akademska preciznost i znanstveničko poštenje usmjeravali su moju strast za djelovanjem. Naš se prvi susret i razgovor o struci odvio u staroj kavani Korzo, na uglu Ilice i Gundulićeve, gdje mi je iznio svoj doživljaj mojega priručnika Nauk o glazbi. Rekao mi je: „Znate, kolega, ova vam knjiga ne valja ništa. No, ako mi dopustite, ja ću vam pomoći da je popravite.“ Tako je i bilo! Mnogo puta! Ja bih nešto smislio, a Nikša bi me ispravio, prizemljio i pomogao mi da to artikuliram kako valja.

Časopisom Theoria doprli smo ne samo do kolegica i kolega u glazbenim školama, nego i do svih onih zapostavljenih i zanemarenih nastavnika glazbene kulture i glazbene umjetnosti u cijeloj Hrvatskoj. Zahvalnost pojedinih, izražena mi usmeno i pismeno, bila je najbolji znak da smo napravili dobar potez!

U prvih 14 brojeva časopisa, koje sam potpisao kao urednik, važniji mi je uvijek bio sadržaj od forme. Bez imalo raskoši i poštovanja prema grafičkim standardima, čak je na moje inzistiranje i užas grafičkog urednika i font pisma bio sužen 10% zbog uštede na broju stranica, u časopisima nije ostao gotovo ni jedan redak praznog prostora. Ipak, radost članova Društva i nastavnika svih osnovnih i srednjih škola u HR (do broja 15 časopis se tiskao u 2.500 primjeraka i slao na gotovo 2.000 adresa), koji su u njemu pronašli itekako korisno štivo, katkada i darove (sve moje pjesmarice, katkada i nosače zvuka), a mnogi i ohrabrenje da svoja postignuća i pedagoška otkrića podijele s drugima, u potpunosti bi uvijek sprala opori okus zbog katkada iritirajuće velikoga broja tipfelera. Jer, najteže je uočiti vlastite pogreške.

5. Biblioteka Društva

Profesor teorijskih glazbenih predmeta postao sam zahvaljujući Mati Lešćanu (1936. – 1991.), mojem profesoru u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Kad sam neutješno plakao na njegovu sprovodu, prišla mi je časna sestra Katica Koprek, njegova učenica, a poslije njegova odlaska u Njemačku i moja učenica, i rekla mi: „Profesore, nemojte plakati i biti tako tužni, ta pogledajte koliko je samo u Vama ostavio… I doista, ostavio mi je najvrjednije što se može zamisliti; ostavio mi je radost u glazbi, posebno u Bachovoj glazbi. Učio sam na Bachovim djelima, slušao sam Bacha, svirao ga, a na nagovor Mate Lešćana pročitao sam i Malu hroniku Ane Magdalene Bah, banjolučko izdanje te ljupke knjige o Bachovu životu. Kolegica pijanistica Vesna Vančik donijela je s jednoga od svojih putovanja francusko izdanje te knjige i svoje oduševljenje njome probudila moje uspomene. Pomislio sam: evo divne prilike da predanu mi ljubav prema Bachu raširim dalje… Vesna Vančik je djelo prevela na hrvatski i knjiga Mali ljetopis Anne Magdalene Bach postala je prva u novoosnovanoj Biblioteci Hrvatskoga društva glazbenih teoretičara. Objavljena je 2000. godine, uz obilježavanje 250. godina od smrti Johanna Sebastiana Bacha, čime se i Hrvatska uvrstila među zemlje koje su prevele to djelo, kao dvanaesta u nizu. Promocija knjige održana je 14. ožujka 2000., u sasvim ispunjenoj knjižnici-čitaonici Sesvete, uz koncert naslova Po načinu starih što su ga izveli učenici Škole Vatroslava Lisinskog, u organizaciji Glazbenoga kluba Škole, koji smo vodili kolegica pijanistica Vesna Vančik i ja. Zatim su uslijedile promocije od Varaždina do Dubrovnika, a uz knjigu se promoviralo i Društvo pa je i članstvo raslo…

Objavljivanjem te knjige gotovo da sam izazvao međunarodni incident. U francuskom izdanju, koje je Vesna Vančik započela prevoditi, kao autorica djela navodi se Anna Magdalena Bach. No u njemačkom izdanju, koje je kolegica ubrzo nabavila, otkrilo se da je autorica Esther Meynell te sam s njemačkim nakladnikom knjige započeo pregovore o otkupu autorskih prava za prijevod. Kroz prepisku se otkrilo da je francuski nakladnik zaobišao to plaćanje, ignorirajući autorstvo Esther Meynell i nositelja autorskih prava za djelo… Srećom, nije se zaratilo, ali je njemački nakladnik naplatio svoja potraživanja od francuskoga – u njih je riječ o velikim nakladama i to je bio popriličan iznos, a ja sam dobio zahvalu i popust od 50% za naše izdanje…

6. Crkvene pjesmarice i Ovime stupam pred prijestolje tvoje

Ujesen 1993. moja je kćer Maja, vrativši se sa subotnjega crkvenog pjevanja, izjavila: „Više neću ići na pjevanje.“ Na moj upit zašto je to odlučila, odgovorila je s djetinjom iskrenošću: „Jer časna ružno svira“. Naime, blagdanska su slavlja u našoj kući obično bila praćena mojom harmonizacijom crkvenih napjeva, čime sam „mamio“ djecu da mi se pridruže u pjevanju. Časna sestra koja je vodila crkveno pjevanje nije bila školovana glazbenica, a crkveni su kantuali suviše zahtjevni… I tako sam počeo zapisivati svoje aranžmane i dijeliti ih u svakoj prigodi, a Maja je i dalje odlazila na crkveno pjevanje.

U našu se zgradu zatim doselio prof. Bryce Johnson, američki sociolog, gost predavač na Filozofskom fakultete, protestant i amaterski orguljaš. Vrlo su nas brzo glazba, orgulje i Bach zbližili. Zaželio je upoznati hrvatske crkvene popijevke pa sam odlučio i njemu ponuditi svoje aranžmane. No, u želji da to napravim na dostojan način i da mu to bude dar za Božić, još sam malo doradio aranžmane, dodao sam dvije s američkoga te dvije s njemačkoga govornog područja, ukupno ih je bilo 15. Ti su mi aranžmani uljepšavali i olakšavali nastavu u Glazbenoj školi tijekom mjeseca studenoga i prosinca, a i moje kolegice su zaželjele to koristiti u nastavi. To me potaknulo da uz svaki napjev, obrađen za glas uz pratnju, dodam i aranžman istoga napjeva za dva i tri glasa a cappella. Tako je 1994. nastala zbirka Svim na zemlji. Zbirka je postala prikladna za sve uzraste učenika glazbenih škola, za nastavu solfeggia u svim razredima, a sjajna je bila i za analizu na nastavi harmonije, kontrapunkta i glazbenih oblika! Bijaše to doista pun pogodak! I još k tome lijep – mislim da nije teško otkriti marku pića, čija je flaša bila na stolu kad smo moj prijatelj slikar Dragutin Cifrek i ja tražili rješenje za naslovnicu. Prof. Johnson i mnogi drugi dobili su prikladan dar za Božić.

Zbirka Svim ne zemlji dopala se i jednom od braće Petrokov (Petrokov d.o.o., Zagreb) pa je 1995. otkupio 400 komada i zbirka je 1995. godine na stolcu dočekala svakog uzvanika u HGZ-u, na prvom službenom božićnom koncertu državnoga vrha u slobodnoj Hrvatskoj. No na knjižici su bez mojega znanja osvanule reklamne poruke Petrokova, a na poleđini je uz Petrokov d.o.o. i njegove aktivnosti pisalo ovo: „… svim na zemlji topli dom“. Izrazio sam negodovanje zbog, blago rečeno, neukusne reklame, i bila mi je odmah ponuđena financijska odšteta. Novac sam otklonio prema plemenitom cilju pa je ponuđenih mi 1.500 kuna uplaćeno u fond za izgradnju crkve Sveta mati slobode. Ta je uplata svakako bila iskupljenje i časnoj sestri koja je, ni kriva ni dužna, svojim „lošim“ sviranjem potaknula nastanak zbirke.

Ali, nije to sve! Zatim sam uz tu zbirku dodao još dvije, jednako strukturirane: Uskrsnu Isus, doista, s korizmenim i uskrsnim napjevima, te Zdravo, djevo, s marijanskim napjevima. U to se doba, 1997., u moju zgradu doselio novi Amerikanac, dr. Gary Selnow, osnivač jedne od najuspješnijih svjetskih dobrotvornih udruga, WiRED International. I njemu sam darovao sve tri zbirke. On ih je iskoristio kao dar gospođi Grgić u Kaliforniji (Vinarija Grgich), da ju pridobije za financiranje njegovih projekata u Hrvatskoj. Uspio je, a gospođa Grgić, čija je kćer bila čembalistica i s golemim je veseljem svirala popijevke iz mojih zbirki, počela se raspitivati o meni. Pri njezinom sljedećem posjetu Hrvatskoj susreli smo se na njezin poticaj i gospođa Grgić me, uz mnogo drugoga, upitala: „Profesore Petrović, imate li još štogod slično u planu? Trebate li novaca?“ Koji li sam je srećković; imao sam priliku čuti to pitanje! Nisam moljakao, nego sam bio upitan trebam li! Srećom, bilo mi je jako lako odgovoriti. Da, imao sam nove planove. Naime, spomenute tri zbirke otvorile su mi mnogo putova, između ostalih, zahvaljujući njima i nekim drugim već objavljenim priručnicima, bio sam pozvan za predavača na Školi za crkvene glazbenike, koju je 1997. i 1998. u Pazinskom kolegiju organizirao Damir Bedrina, naš samozatajni član, dovevši i druge predavače iz Njemačke. U Pazinu sam upoznao i fra Ivu Perana – bila je to ljubav na prvi pogled – koji me potaknuo da priredim još jednostavnije obrade crkvenih napjeva od onih u trima pjesmaricama. Prionuo sam poslu, a pravi dar s neba bila je ponuda gospođe Grgić. Napisala mi je ček na 2.700 dolara, s čime je napravljena zbirka Hrvatske crkvene popijevke (HDGT: Zagreb, 2001.), promovirana ujesen 2000., u ozračju proslave 300-te obljetnice Cithare octochorde (Beč, 1701.).

Ali, ni to nije sve! Za pjesmaricu Hrvatske crkvene popijevke napisao sam podulji predgovor, da svi stranci – samo je gospođa Grgić osobno podijelila stotinjak pjesmarica – nauče nešto o Hrvatima i crkvenom pjevanju u Hrvata. Taj je predgovor preveden na engleski i njemački jezik. Moj profesor Mato Lešćan, orguljaš i teoretičar, tijekom školovanja spominjao mi je simboliku u Bachovoj glazbi. Od Marija Penzara, poslije njegova predavanja održanog 14. ožujka 1998. u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i, naročito, članka „Broj i glazba“, objavljenoga u časopisu Theoria, br. 3, 2001. izmolio sam na posudbu knjigu Ludwiga Prauztscha Vor deinen Thron tret ich hiermit – Figuren und Symbole in den letzten Werken Johann Sebastian Bachs, Neuhausen-Stuttgart, Hänssler-Verlag, 1980. Očaran tom knjigom započeo sam ubrzo s njemačkom nakladničkom kući Carus-Verlag, koja je u međuvremenu stekla prava nad knjigom, pregovore o otkupu prava za prevođenje. Gospođa Graulich, vlasnica kuće, bila je zatečena mojim upitom, a između redova njezina odgovora moglo se iščitati pitanje: „Jeste li sigurni da je baš to knjiga koju želite? Zašto? Pa tko ste vi?“ – ne misleći izravno na mene, nego na nas sve… Poslao sam joj tri svoje pjesmarice i Hrvatske crkvene popijevke. Gospođa Graulich mi se nakon toga obratila s najvećim poštovanjem i uz veliku ispriku, jer nije znala ništa o Cithari niti o našim crkvenim napjevima. U krugu svoje obitelji su pjevali rabeći moje pjesmarice i bili dirnuti ljepotom napjeva i finoćom obrada… A zatim je i traženje za pravo prijevoda knjige umanjila za 50%. Osim toga, predstavila me na najljepši način autoru knjige, gospodinu Prauztschu, koji mi je, dirnut svime pa i činjenicom da je netko zaželio prevesti njegovu knjigu na neki drugi jezik, poslao dopunu jednoga navoda, pa je hrvatski prijevod ispao bolji od originala. Gospodin Prauztsch je spadao u onu vrstu samozatajnih velikana, kao što su bili prof. Mato Lešćan i fra Ivo Peran. Tako sam sretan da sam ih sve dobro poznavao!

No ni to još uvijek nije sve! Carus-Verlag nažalost nije imao originalne ploče za tisak knjige, da nam ustupi grafičke priloge za knjigu. Knjiga koju sam posudio od prof. Penzara nije bila prikladna za skeniranje. Srećom, u to doba sam zahvaljujući prof. Johnsonu, onom prvom Amerikancu, upoznao prof. Aleksandra Štulhofera, predstojnika Katedre za seksologiju, Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, velikog ljubitelja glazbe i amaterskoga glazbenika. Jednom me je prigodom, odlazeći na put u Amsterdam, upitao: „Profesore, trebate li štogod? “ Odmah sam mu rekao da trebam Prauztshovu knjigu. Prof. Štulhofer je u najvećoj knjižari u Amsterdamu pitao za knjigu no, pričao mi je kasnije, čudno su ga gledali, zapanjeni time što traži. Pronašli su ipak elektronički trag o knjizi no toliko je bila rijetka da je nisu nikada imali na lageru. Uostalom, i naklada je bila skromna, davne 1980. Ipak, kurtoazno su ga zamolili da ostavi svoj kontakt pa će ga obavijestiti ako slučajno pronađu knjigu, jer je u sklopu knjižare bio i antikvarijat. Dalje naslućujete, zar ne? Nešto prije povratka u Zagreb nazvali su ga iz knjižare; jer se pojavila knjiga, nova novcata, čista, neotvarana… i tako je ta sveta knjiga stigla do mene – valjda je bilo suđeno da me pronađe – i iz nje smo lako skenirali sve primjere i grafičke priloge. O knjizi sam godinama pričao svima, između ostaloga i lutnjistu Edinu Karamazovu. I bez mnogo najave i pripreme, na promociju knjige u HGZ, minutu prije početka, stigao je Edin Karamazov i na svojoj predivnoj lutnji odsvirao Bachovu Ciacconu u d-molu… Bilo je to gotovo nestvarno lijepo, jednostavno čarobno. Sve, ama baš sve se posložilo! I, konačno sam se osobno u to uvjerio, naravno da treptaj leptirovih krila mijenja cijeli svemir, i to trajno!

Projekt je prijevoda i tiska Prautzschove knjige bio procijenjen na približno 120.000 kuna (gotovo 400 kartica teksta na arhaičnom njemačkom jeziku i oko 200 notnih i slikovnih priloga). Odbijenice Ministarstva kulture Republike Hrvatske i njemačkoga Goethe Instituta nisu me obeshrabrile, nego samo usporile. Knjiga Ludwiga Prautzscha: Ovime stupam pred prijestolje tvoje – Figure i simboli u posljednjim djelima Johanna Sebastiana Bacha objavljena je nakon pet godina, 2007., zahvaljujući iznimnom zalaganju i besplatnom radu mnoštva suradnika te novčanoj potpori dvaju sponzora, koje mi je priskrbila draga znanica Dubravka, liječnica, diveći se mojem trudu i upornosti.

U gotovo pet godina bavljenja tom knjigom naučio sam ovo: Prautzsch vrlo uvjerljivo i mnoštvom dokaza opisuje kako Bach kaže: Ovime… misleći na zagovor Isusa Krista, koji se zasniva na Božjemu obećanju, ali i na 100 stavaka svojih djela sjedinjenih u cjelinu koji simbolički prikazuju i Kristov zagovor i čitavu povijest Spasenja i njega osobno – ta svim je svojim djelima i životom svjedočio kršćanski svjetonazor, vjeru i ufanje u Boga. I tako, jednog jutra, početkom 2005., gledajući se u ogledalo postavih si poticajno pitanje, koje sigurno neće zaobići ni druge čitatelje te knjige: „A s čime ću ja stupiti pred Prijestolje Božje?“ I od tada mi ništa više nije bilo teško, a svoj sam elan uspješno širio na sve suradnike. Danas u Biblioteci ima tridesetak naslova, čime je HDGT postao vodeći izdavač glazbeno-obrazovne literature u Hrvatskoj.

Uz to HDGT je objavio i nosač zvuka We, sa skladbama Vladimira Bodegrajca (2012.). Vladimir je davno bio moj učenik u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Po svršetku nekoliko studija glazbe, od klavira do kompozicije, do razine doktorata, Vlado se vratio iz bijeloga svijeta, nazvao me i rekao da bi mi rado odsvirao nekoliko svojih skladbi. Isprva sam bio malo skeptičan; mladi katkada odu (pre)daleko u pokušajima da se razlikuju od drugih no kad je sjeo za klavir i zapjevao svoje skladbe bio sam presretan. Nije bilo dodekafonije niti bilo štogod slično. Bila je to divna i harmonijski savršeno oblikovana glazba! Moj đak! Prihvatili smo se posla i CD je bio uskoro gotov.

7. Dani teorije glazbe, stručno usavršavanje učenika

Mjeseci rujan i listopad doba su u kojemu smo mi, nastavnici, sasvim usmjereni na rad u školi. Treba sve organizirati i pokrenuti… I činilo mi se dobrim okupiti negdje sve zainteresirane da razmijenimo iskustva i ideje o nastavi, jer smo u to doba mi teoretičari bili sasvim zanemareni od svih institucija. Veselje kolegica i kolega koji bi se okupljali na sastancima Društva bili su mi jasan znak da tih sastanaka mora biti više! Stoga sam naumio osobno doći i predavati o svemu što znam u svakom mjestu u koje me pozovu, a kruna tih predavanja bilo bi veće okupljanje svih zainteresiranih nastavnika teorijskih glazbenih predmeta. Smislio sam i naziv za tu manifestaciju: Dani teorije glazbe.

Već 1. dane teorije glazbe, u jesen 2005., ispunila je promocija prijevoda knjige H. H. Eggebrechta: Bachovo Umijeće fuge i nekoliko predavanja, na četiri mjesta u Zagrebu, te izložba literature za glazbeno obrazovanje, od Kuhača nadalje, koju je priredila moja nekadašnja učenica Nada Bezić, voditeljica knjižnice u HGZ-u. Osim toga, Dani teorije glazbe postali su prilika za susrete kolegice i kolege, mjesto susreta i upoznavanja, obnavljanja starih i stvaranja novih prijateljstva ljudi okupljenih oko boljitka struke, nasmiješenih i razdraganih lica… Činilo se da su Dani odlična ideja i manifestacija je ubrzo postala međunarodnog karaktera. Godine 2010. gost predavač na Danima teorije glazbe bio je Franz Josef Stoiber, njemački orguljaš i teoretičar, i tom prigodom je, uz predavanja, u zagrebačkoj katedrali održao i orguljaški koncert za pamćenje.

U vrijeme Dana teorije glazbe, koje bi trajale kroz mjesece rujan i listopad, a katkada i studeni, autom sam obilazio Hrvatsku i zemlje u susjedstvu, održavajući glazbeno-teorijska predavanja na svakom mjestu gdje su me htjeli slušati. Pritom su moji posjeti Bjelovaru, u organizaciji Alide Jakopanec, postali svojevrsna tradicija, i mnoge je dane teorije glazbe otvorilo predavanja u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru, školi u kojoj je baš zahvaljujući Alidi Jakopanec teorija glazbe dobrodošla na velika vrata.

Komentare tih predavanja skupljam kao dragocjenosti. Teško je odabrati najbolji među njima no do sada mi je na prvome mjestu komentar učenika 6. razreda iz Umjetničke škole u Labinu, koji je poslije predavanja 2. 2. 2017. napisao: „Ovo me stvarno dirnulo. Bilo je super. Naučili ste me nešto novo. Samo tako nastavite, baš ste potencijal.“

A jedno je tih od mojih predavanja, održano petnaestak godina prije spomenutoga, dirnulo Anu Olić, tada još učenicu srednje glazbene škole u Zadru. Kad je otišla na studij glazbe u Austriju, pohvalila se svojoj profesorici, ispričavši joj mnogo toga o Društvu. Njezina profesorica, gospođa Gesine Schröder, pogledala je na našu web stranicu i poslala mi divan pozdravni mail. U to je doba Gesine Schröder bila predsjednica krovne udruge teoretičara glazbe za njemačko govorno područje (Gesellschaft für Musiktheorie), i uz najveće poštovanje prema našim postignućima pozvala nas na suradnju. Bila je i naša gošća predavačica na 9. danima teorije glazbe, 26. i 27. listopada 2013., a Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara pridružilo se sličnim udrugama iz Europe, sjedinjenim u organizaciju posvećenu teoriji i analizi glazbe, okupljenu oko trijenalne znanstvene konferencije EuroMAC (European Music Analysis Conference). Od tada su ugledni predavači iz inozemstva česti gosti predavači na Danima teorije glazbe: John Koslovsky i Nika Zlatarić (SAD), Christian Utz (Austrija), Ingrid Pustijanac (Italija), Damjan Temkov i Behar Veseli (Makedonija) Amra Bosnić, Nerma Hodžić Mulabegović, Naida Hukić i Senad Kazić (Bosna i Hercegovina), Vedrana Marković (Crna Gora), Clemens Kühn, Gesine Schröder i Franz Josef Stoiber (Njemačka), Leon Stefanija (Slovenija), Zoran Božanić, Livija Jovčić, Milena Petrović i Anica Sabo (Srbija). Mnogi od njih objavljuju svoje radove u časopisu Theoria, a HDGT sve se više integrira u europske tokove glazbene teorije i teoretičare, ponajviše zahvaljujući Petri Zidarić Györek i Sanji Kiš Žuvela.

No već nakon prvih Dana teorije glazbe, 2005., postalo je jasno da nešto treba organizirati i za učenike, naročito one koji se spremaju na studij glazbe. Naime, shvatio sam da neki nastavnici teško mijenjaju svoje navike i poglede na pojedine probleme, i da će boljitak donijeti obraćanje mladima, onima koji su svega željni. I već u proljeće 2006. organizirao sam prvo stručno usavršavanje učenika. Tijekom sljedećih 5 godina, do 2010., katkada i stotinjak učenika glazbenih škola iz cijele Hrvatske dolazili bi na dvodnevne seminare, tijekom vikenda, a među predavačima su bili Nikša Gligo, Vera Kaić, Branko Lazarin, Haris Nonveiller, Oliver Oliver, Berislav Šipuš, Stanislav Tuksar i moja malenkost.

Dani teorije glazbe i seminari za učenike širili su poglede na sve teorijske predmete i jačali struku, baš kao i danas. No time smo uspjeli i nešto, što nije pošlo za rukom niti jednoj drugoj instituciji, a to je njihova najveća vrijednost: izjednačavanje obrazovnih kriterija teorijskih glazbenih predmeta na području cijele Hrvatske i približavanje normama hrvatskoga stručnoga nazivlja!

Naravno, ubrzo sam shvatio da uz učitelje i učenike ima i građanstva zainteresiranog za tumačenje osnova glazbenog nauka. U suradnji sa Hrvatskim glazbenim zavodom pokrenuo sam ciklus predavanja nazvan prema danu održavanja – Radionica utorkom.

8. Radionica utorkom i Radionica petkom

Radionica utorkom bila je javna tribina za razgovor o tome što je teorija glazbe i kakva je njezina uloga. Prva je Radionica utorkom održana 22. 3. 2005., samo dan iza Bachova rođendana, koji je nažalost pao na ponedjeljak, dan meni rezerviran za nastavu na Rock-akademiji! Od tada je u tom ciklusu održano stotinjak stručno-popularnih predavanja za građanstvo, što je vjerojatno najdulji i najsadržajniji ciklus predavanja o teoriji glazbe ne samo u nas nego u svijetu uopće. U okviru Radionice utorkom jedno godine se čulo i sviranje gudalom na pili. Moj učenik Dario Krmpotić je uz moju klavirsku pratnju otpilio nekoliko božićnih popijevaka. Zadnje predavanje, uz skroman broj nazočnih, bilo je 10. 3. 2020., tek nekoliko dana prije službene zabrane svakog javnog djelovanja zbog pandemije, čini mi se i zadnje javno predavanje u toj zgradi, koja je zatim stradala od potresa…

Svako je tumačenje poduprto glazbenim primjerima s područja popularne i klasične glazbe. Tamo imam prigodu uvijek iznova izgovoriti i potvrditi rečenicu: Teorija je samo jedna, a glazba imam mnogo. No, najslađe mi je glazbena djela – neusporediva ni po čemu drugome – usporediti na temelju harmonijskih progresija, i pokazati kako funkcionira harmonijski sustav. Jedno od dojmljivijih je predavanja toga tipa bilo i ono gdje se Lisztove Ljubavne snove uspoređuje s Hendrixovom skladbom Hey Joe, ili kad sam povezao Prestonovu skladbu You Are So Beautiful sa završnim koralom iz Bachove Muke po Ivanu… S tih predavanja svi odu zadovoljni. Oni koji dolaze radi You Are So Beautiful odu žurno, da doma dalje slušaju Bacha, a oni koji dođu zbog Bacha odu bez grižnje savjesti, jer ionako slušaju You Are So Beautiful, a sada znaju da je to radi ugodnih akorda i harmonije…

Radionica utorkom bila mi je poticaj da slično ostvarim i drugdje. Tako je, u suradnji s dirigenticom prof. Žaklinom Majetić, pokrenuta Radionica petkom, za stanovnike Gorskog Kotara, u Ravnoj Gori. U tom ciklusu održao sam 8 predavanja tijekom 2017. i 2018. godine, katkada i pred više slušatelja no što bi ih bilo u Zagrebu na radionici utorkom.

9. Napolitanke

Jako volim posladiti se svako malo, a Kraš napolitanke su „zakon“. Nisu pretjerano slatke, s dovoljno čokolade i tijesta, i ne pretjerano skupe, taman da ostvare svrhu radi koje su zapravo i bile uvijek u mojem ormaru: da „podignu“ učenike koji iscrpljeni jednom školom bez pravoga ručka dolaze u glazbenu školu, oko pola tri, i „budu izloženi“ nastavi solfeggia, harmonije ili polifonije. Uz napolitanke sve je uvijek bilo lakše i slađe. A onda sam shvatio da djeluju i u još jednom smjeru, naročito s mlađim učenicima (dreseri bi rekli: treat…).

10. Rock-akademija

Na Rock-akademiji počeo sam predavati solfeggio i teoriju glazbe davne 1993., dakle isto što i u Lisinskom. Samo, u Lisinskom krećem od Bacha prema Beatlesima, a na Rock-akademiji krećem od Beatlesa i idem prema Bachu. I – u doba kad je to bilo aktualno, moju učenici na Rock-akademiji spržili su više mojih cd-a klasične glazbe, nego učenici u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Naravno, bez Bacha i Beatlesa nema nauka o harmoniji, ni o polifoniji, ni o glazbenim oblicima.

11. Predavanja i najdraža knjiga

Održao sam više od 500 predavanja pred najrazličitoj publikom. Slušala su me i djeca rane školske dobi, i starija publika raznih profila, profesori i akademici, zemljoradnici i poljoprivrednici zaljubljeni u glazbu, akademski slikari u umjetničkoj koloniji na Žitnjaku… i gotovo svi koju su me slušali bili su zadovoljni, i došli su opet ako su ikako mogli ili su me opet pozvali. To mi je najveći kompliment. Naime, nešto tako mučno i suhoparno kao što je teorija glazbe (teorija fizike, teorija kuharstva, zapravo, svaka teorija) mora se malo „začiniti“ neformalnim komentarima i duhovitim dosjetkama. Tako je lakše i predavati i slušati. Katkada se bojim da ne odem predaleko, no dobro je znati da su formalne metode predavanja ionako sasvim nadiđene u cijelome svijetu, pa se – ako sam intuitivno napredovao prema kakvom zanimljivijem obliku predavanja – jako tomu veselim.

Ako treba izdvojiti koje, posebno je bilo predavanje koje sam održao u Bichöfliches Ordinariat PASSAU, Seelsorgeamt I, Referat Kirchenmusik, Kirchenmusikseminar Passau, 25. lipnja 2009, a naslov je bio Von Bach-Gounod „Ave Maria“ zum rap. Musikalische Mittel und Stil, na engleskom jeziku, koje se ostvarilo velikim zalaganjem našega člana Damira Bedrine. Riječ je mojem vjerojatno najboljem predavanju, onom u kojem cijelo vrijeme skladam djelo pred slušateljima pozivajući se na Bacha i klasično znanje o glazbi, a zatim se – kad slušatelji gotovo izgube živce u ljestvicama, akordima, spojevima, tonici, dominanti, vođici, frazi, rečenici, i stvarno pomisle „a što mi je trebalo da to slušam“ – dakle tada se s nosača zvuka po slušateljima razlije ugodan glas Norah Jones i skladba Don’t Know Why… No, organizator se nije iskazao pozivanjem zainteresiranih, pa je na predavanju bilo samo petoro nazočnih. Uredno sam sve ispredavao, no ipak mi je bilo krivo; sreća da je jedna učiteljica s njihove glazbene gimnazije hvalila koncepciju i predavanje toliko da smo ju jedva zaustavili. No, kad sam 2010. vidio da je na predavanje Daniela Jenkinsa u Zagrebu, od svih pozvanih muzikologa i teoretičara, profesora i studenata, došlo njih (nas:) 7, a na popodnevni nastavak istog predavanja došla je samo JEDNA slušateljica, shvatio sam da sam ja, budući da Passau ima dvadesetak puta manje stanovnika od Zagreba i nema visokoškolske glazbeno obrazovne ustanove, sjajno prošao!

Kao najdraže predavanje izdvojio bih ono u riječkoj Glazbenoj školi I. M. Ronjgova, 24. 01. 2009. Bilo je to baš prethodno opisano predavanje koje završi skladbom Don’t Know Why u izvedbi Norah Jones. Počelo je s dvadesetak učenika. No, svaki puta kad bih se okrenuo – dosta se toga ispisuje po ploči – njih bi bilo sve više; bilo im je dobro pa su se dozivali porukama preko mobitela (eto zašto uvijek učenicima dopuštam da mobitele ostave uključene). Na kraju su gotovo sjedili po podu između redova… bilo je to neopisivo zadovoljstvo.

Uz sva predavanja i ostalo djelovanje, napisao sam nekoliko knjiga i mnogo raznih tekstova. No kad bih morao izabrati svoju najdražu knjigu, svakako bi to bila Glazbena literatura za harmonijsku analizu, koju je napisala moja učenica, Martina Belković. Jer, pravi učitelj ne predaje harmoniju, kontrapunkt ili zemljopis, pravi učitelj predaje sebe. To je ono najbolje što sam naučio od svojih učitelja! Moji su učitelji iza sebe ostavili svijet ljepšim no što su ga zatekli i nadam se i ja makar malo uspjeti u tome. Najveća je sreća jednog učitelja trenutak u kojem ga njegovi učenici prerastu, nadvise i odu dalje, postanu bolji od njega… Ja sam taj trenutak doživio bezbroj puta i doista sam sretan.