Knjige

Skladatelj zamišlja glazbenu umjetninu i bilježi je znakovljem. Zato mora poznavati sve tajne zanata, odnosno mora u što je moguće većoj mjeri vladati znanjem o glazbi, koje se uvriježeno naziva njezinom teorijom. U zapisu glazbene umjetnine skupljeno je svo skladateljevo glazbeno znanje i iskustvo, a svaka skladba nosi pečat svojega vremena i okruženja, raspoloženja, duhovnog stanja, razmišljanja, stvarnih ili izmišljenih događaja; skladba je proživljaj ili slutnja, a možda i navještaj ili razotkrivanje neobjašnjiva sebe – u tome je radost skladanja glazbe.

Glazbeni zapis postaje glazba u onom trenutku kada ga netko oživotvori zvukom, tj. glazba koju slušamo nastaje kada izvođač uspije odgonetnuti notne i druge znakove te proniknuti u skladateljeve nakane. Stoga se izvođač glazbenoga djela – u idealnom slučaju – mora osjećati kao njegov (su)skladatelj pa uz vještinu sviranja mora što je moguće bolje poznavati i postupke skladanja i svo drugo znanje o glazbi.

Tako znanje o glazbi duboko i neraskidivo sjedinjuje skladatelja i izvođača. Jer, ni jedno umjetničko glazbeno djelo još nije razotkriveno u potpunosti, bez obzira na sve redakcije vrsnih glazbenih stručnjaka, koji u notni tekst unose mnoštvo oznaka nastojeći izvođača usmjeriti prema što vjernijoj izvedbi, pa se svaki izvođač mora iznova truditi odgonetnuti znak (notaciju) i prevesti ga u zvuk, na temelju svojega glazbenog znanja, vještine, muzikaliteta i iskustva – u tome je radost izvođenja glazbe.

Slušatelj glazbom naziva zvuk koji prepoznaje, onaj koji u njemu budi osjećaje ili sjećanja, stvara raspoloženja, potiče na predodžbu boja, slika, prostora, osoba, događaja… Drugim riječima, za slušatelja je glazba njegov osobni doživljaj onoga što je izvođač otkrio o djelu, utemeljen na istom onom znanju o glazbi na temelju kojega je izvođač proniknuo u djelo da bi ga mogao izvesti. Razvojem senzibiliteta za glazbene pojave i upoznavanjem glazbenih zakonitosti slušatelj gradi povjerenje prema izvođaču, razumijevajući i skladateljev naum i izvođačev prikaz toga nauma, oslanjajući se pri tome i na svoje stečeno znanje o glazbi. Što je ono veće, to je lakše i potpunije razvrstavanje slušanoga zvuka na glazbu i neglazbu, dok istodobno doživljaj glazbe postaje snažniji, dublji i potpuniji – u tome je radost slušanja.

Tako teorija glazbe postaje veza između skladatelja, izvođača i slušatelja, između onih koji o njoj govore ili pišu i onih koji su tih znanja željni, ma koliko razdvojeni oni bili vremenom, prostorom, kulturom i svjetonazorom, životnom dobi ili društvenim navikama i okolnostima. Nadam se da će u stjecanju toga teorijskog znanja pomoći i ova knjiga te čitatelja usmjeriti na aktivan odnos prema glazbi, kao najboljem izvoru spoznaja o njoj samoj. (Tihomir Petrović)

Tihomir Petrović: Nauk o glazbi, 2. dopunjeno i promijenjeno izdanje • Recenzenti: Nikša Gligo, Mirjana Ilinčić, Marko Ruždjak • Jezični savjetnik: Josip Silić • Savjetnik za stručno nazivlje: Nikša Gligo • Korektura: Branko Ivanković • Notografija: Tihomir Petrović • Grafički urednik: Slavko Križnjak • Zagreb, HDGT, 2005. • 17 x 24 cm, 235 str., šivani uvez

Svako praktično iskustvo, ne samo u glazbi, prožeto je teorijom. No i glazbeno-teorijska neposrednost praktično je posredovana. Nespretno je govoriti o priručniku teorije glazbe ako se nema na umu ova relacija teorije i prakse. Pritom, ne mora se čeznuti za njihovim spasonosnim jedinstvom.

Kako teorija glazbe ulazi u glazbu? Nije li ona već tamo?! Da, zamjetna je njezina prisutnost već na početku glazbenog obrazovanja. Već na početku praktično se usvajaju elementi teorije glazbe, neodvojivi od glazbene prakse. Drugim riječima već pri prvim koracima u svijet glazbe, učenik se susreće sa zakonitošću koja je imanentna biću glazbe. Ta zakonitost, kao skup pravila, kao usustavljeno znanje, kao objašnjenje u djelokrugu je teorije glazbe.

U priručniku Osnove teorije glazbe T. Petrovića elementi glazbene teorije, koji čine osnovu svih drugih znanja o glazbi – točnije, glazbenih znanja – izloženi su i obrađeni jednostavno, jasno, pregledno, sažeto i suvremeno. Gradivo je podijeljeno na devet poglavlja: 1. Ritam, 2. Zvuk, 3. Interval, 4. Tonski način, 5. Akord, 6. Tonalitet, 7. Tonski slog, 8. Glazbena forma i 9. Oznake u notnom tekstu. S obzirom na ustroj tonske, odnosno zvukovne umjetnine, takva je razdioba opravdana. S obzirom na prirodu glazbene umjetnosti, logično je prvo zboriti o glazbenom vremenu, tj. ritmu, pa zatim o tonu, zvuku kao građi glazbe, intervalu kao glazbenom atomu, o trasama unutar glazbenog prostora – o tonskim načinima, odnosno ljestvicama, o akordu i tonalitetu, harmoniji, pa glazbenoj strukturi i formi, tj. o tonskom slogu i oblikovanju te oznakama u notnom tekstu koje se u okviru bogate glazbene semiografije pojavljuju u partituri. Spomenute osnove teorije glazbe nešto su bez čega se u glazbi ne može, bez čega se, tako reći, ništa ne može započeti, ni zasnovati. Bez ovladavanja tim osnovama ne samo da nema razumijevanja glazbenih fenomena, onoga što glazbu čini glazbom, već nikakav zbiljski pristup glazbi nije moguć, nikakve tonske igre ne mogu se odigrati.

Uspješno i pouzdano tumačenje fenomena, termina, pojmova potkrijepljeno je u ovoj knjizi brojnim notnim primjerima, grafikonima, shemama, tabelama, modelima, slikama i faksimilima. Ono što podiže razinu pažnje na početku svakog poglavlja su, uz kratka, jezgrovita objašnjenja, zanimljivi podaci u vidu kratkih povjesnica ili korelacija (od Pitagore, preko Rameauova traktata o harmoniji, do Gaudijeve Svete obitelji…). Obrađene su činjenice, pojmovi i zbivanja od gregorijanskog korala, kojeg autor knjige s pravom smatra temeljem europske glazbe, do, uključivo, tonaliteta kao muzikalnog sustava; no, spomenuti su i kvartni akordi, te klaster.

Neupitna je vrijednost teorije glazbe u glazbenom obrazovanju, pod uvjetom da su učenik i učitelj svjesni razlike između verbalnog znanja i znanja glazbe unutar životne glazbene prakse. U tom smislu teorija glazbe vrijedi toliko koliko vrijede praktična umijeća osobe koja se njome služi. Međutim, unutar žive glazbene prakse teorija kao zakonitost, kao pravilo igre, ne može biti podređena praksi. “Volim pravilo koje korigira osjećaj.” kaže Georges Braque. Zorna tumačenja autora u ovom priručniku solidno su polazište za suvislu uzajamnost prakse i teorije u glazbenom činu. Za čist oblik produhovljenih trenutaka…

Svaku činjenicu i pojam T. P. tretira kao glazbene činjenice i pojmove koji proizlaze iz glazbe same (npr. analiza Arcadeltove Ave Marie i sl.). Istaknuti je pritom razložno autorovo upućivanje na strukturiranost glazbenog protoka, na potencijalnu raščlanjivost cjeline, na konstrukciju unutar određene zvukovne sustavnosti. Na upit “što je glazba” Carl Dahlhaus i Hans Heinrich Eggebrecht odgovaraju: “glazba se definira kao ‘matematizirana emocija’, odnosno emocionalizirani mathesis.”. (Was ist Musik?, Heinrichshofen’s Verlag, Wilhelmshaven, 1985.)

Ovaj priručnik prvenstveno je namijenjen učenicima glazbenih škola. Dobro će doći i onima koji glazbu “znaju” ali su nešto “zaboravili”, pa se žele podsjetiti, kao i svima onima koji glazbu vole i imaju potrebu proširiti svoje glazbeno znanje. (Branko Lazarin)

Urednik: Tihomir Petrović • Urednik za stručno nazivlje: Nikša Gligo • Recenzenti: Marija Benić Zovko, Martina Belković, Nikša Gligo, Branko Lazarin • Lektor: Josip Silić • Korektura: Martina Belković • Notografija: Tihomir Petrović • Grafički urednik: Slavko Križnjak • HDGT: Zagreb, 2010., 17 × 24 cm, 120 str., šivani uvez

Od Arcadelta do Tristanova akorda. Nauk o harmoniji – dijatonika, kromatika i enharmonijske pojave. Četvrto, promijenjeno i dopunjeno izdanje priručnik je namijenjen onima koji tom području pristupaju prvi put. U priručniku se opširno iznose norme dijatonske harmonije, a zatim se opisuje i područje kromatike te posebnosti alteriranih akorda i kromatskih pojava. Enharmo-nijske se pojave spominju toliko koliko se, sukladno autorovu iskustvu u nastavi, činilo potrebnim za prvi ciklus upoznavanja nauka o harmoniji, čime se u potpunosti omogućuje analitički pristup glazbi.

Gradivo se u priručniku izvodi iz mnoštva glazbenih djela raznih autora i žanrova, čime se želi skrenuti pozornost na činjenicu da je, bez obzira na raznovrsnost glazbe, harmonija samo jedna. Akordi su pri analizi označavani na u nas uvriježen način. Pred kraj su priručnika uvedene i novije oznake, prethodno pokazane i rastumačene, što olakšava pristup suvremenoj stranoj literature, u kojoj se takve oznake redovito susreću.

Priručnik je prilagođen potrebama nastavnoga predmeta Harmonija na glazbenim školama i učilištima, a bit će od pomoći i onima koji samostalnim učenjem žele steknuti znanje o harmoniji. (Tihomir Petrović)

Urednica: Sanja Kiš Žuvela • Recenzenti: Martina Belković, Natalija Imbrišak, Ante Knešaurek, Nikša Gligo • Urednik za stručno nazivlje: Nikša Gligo • Lektor: Josip Silić • Notografija: Krešimir Cindrić, Tihomir Petrović • Grafički urednik: Slavko Križnjak • Zagreb: HDGT, 2014., 17 × 24 cm, 208 str., šivani uvez

“Polifonija je možda neponovljivo, najoriginalnije i zaista čudesno dostignuće naše zapadne civilizacije, uzimajući u obzir pritom i znanost.” (Karl Popper: Unended quest)

Ovu tezu eminentnog suvremenog mislioca ne treba dokazivati niti posebno potvrđivati. Spomenuta je tek kao uzgredni poticaj i povod za sabranost pri susretu s djelom u kojem se o polifoniji, odnosno kontrapunktu zbori s jasno određenom pedagoško-didaktičnom svrhom. Naša radoznalost i naš trud pri upoznavanju s takvim djelom bivaju nagrađeni, ako je uvođenje u tajne kontrapunktnog umijeća učinjeno uspješno, kao što je to realizirano u knjizi Nauk o kontrapunktu Tihomira Petrovića.

Gradivo u toj knjizi obuhvaća tematiku vokalnog, tonalitetnog te atonalitetnog kontrapunkta. U svakoj od ove tri cjeline obrađuju se određena stilska razdoblja, i to od najranijeg višeglasja primitivnog organuma, srednjovjekovnog moteta, do složenih polifonih, odnosno kontrapunktnih konstrukcija atonalitetne glazbe 20. stoljeća.

U prvom poglavlju autor se iscrpno bavi načelima i tehnikom renesansnog vokalnog kontrapunkta. U središtu zanimanja je Palestrinina vokalna polifonija u kojoj su, kao što je poznato, postavljena temeljna pravila kontrapunktne kombinatorike a koja su preduvjet razumijevanja cjelokupnog razvoja polifone glazbe, preko baroka do naših dana. Obrađujući tu problematiku T. Petrović se razložno opredjeljuje za Fuxov sustav kontrapunktnih vrsta i sukladno tome tumači tehniku cantus firmusa. Uistinu, polifono mišljenje, odnosno kontrapunktni postupci mogli su se razviti na osnovi cantus firmusa koji je omogućio muzikalni poredak te inventivnu slobodu bez kaosa.

U drugom poglavlju temeljito se objašnjavaju značajke i tehnički procedei baroknog instrumentalnog kontrapunkta pri čemu je u fokusu polifonija J. S. Bacha. T. Petrović s oduševljenjem zbori o nenadmašnom majstoru kontrapunkta te vrlo zanimljivo interpretira Bachovo Umijeće fuge i njegovu simboliku brojeva.

U trećem poglavlju ovog udžbenika prikazana je dodekafonska tehnika A. Schönberga. Ne zanemarivši princip glazbene dijakronije, autor u knjizi opravdano spominje i kontrapunkt u glazbenoj klasici i romantici, dakle epohama u kojima dominira homofonija i gdje je primjena polifonih postupaka od sekundarnog značaja.

I ne samo to, Tihomir Petrović ne zaobilazi ni jazz ni zabavnu glazbu, pokazuje prisutnost kontrapunktnog rada i u toj glazbi. U sklopu pak dvanaesttonske tehnike dospijeva i do pojave serijalne tehnike.

Kvaliteta ovog udžbenika je višestruka. Najkraće rečeno, materija je obrađena pregledno, postupno, a određena tematika/problematika potkrijepljena je brojnim analizama glazbenih djela, odnosno karakterističnih odlomaka skladbi, domišljatim grafikonima i tabelama, slikama i faksimilima.

Autor navodi prikladne praktične zadatke čiju uspješnu realizaciju omogućuje jasno i jednostavnim izričajima protumačeno gradivo, popraćeno minucioznim, grafički vrlo preglednim modelima.

Način izlaganja građe primjeren je učenicima glazbenih škola. Međutim po svojoj konciznosti kojom autor tumači kompleksnu materiju od gregorijanskog korala do naših dana, ovaj udžbenik može odgovoriti zahtjevima svih onih koji se glazbom bave (u tom smislu može biti koristan i studentima na visokoškolskoj ustanovi), kao i onima koji se njome žele baviti. (Branko Lazarin)

Tihomir Petrović: Nauk o kontrapunktu, 2., promijenjeno i dopunjeno izdanje: urednica: Sanja Kiš Žuvela • recenzenti: Martina Belković, Alida Jakopanec, Nikša Gligo • urednica za strukovno nazivlje: Sanja Kiš Žuvela • lektorica: Daria Lazić • notografi: Krešimir Cindrić, Tihomir Petrović • grafički urednik: Slavko Križnjak • HDGT: Zagreb, 2019. (17 x 24 cm, 168 str., šivani uvez)

Kad se Nauk o glazbenim oblicima uzme u ruke i nasumice otvori, prvo se uočava odlično grafičko oblikovanje. Shematski se prikazi raznoliki i vrlo jasni, notni primjeri napisani dovoljno veliko, tekst je “razrijeđen” mnoštvom odlomaka. Novi se pojmovi ističu podebljanjem i gotovo su u pravilu te riječi smještene u sredini retka, a – ako je više riječi u pojmu, sve su riječi najčešće u istome retku, što sve zajedno olakšava vizualno snalaženje u knjizi i potragu za određenim pojmom. A u svoj se nepoznatoj građi pronađe ponešto poznato, ako ništa drugo onda je to izrazito poznato djelo na kojemu to gradivo tumači.

Valja pohvaliti dobru povezanost svih dijelova knjige, ostvarenu time što se pojedina glazbena djela rabe za prikazivanje mnogih pojava vezanih uz oblikovanje. Primjerice, Divlji jahač R. Schumanna pojavljuje se na samome početku knjige, kao uzor određena načina tvorbe glazbenoga djela. Na njegovu se početku pokazuje prvi od elemenata glazbenoga oblikovanja – motiv, spominje ga se i kod motivske razrade te tumačenja odnosa rečenica u periodi, zatim i pri upoznavanju oblika pjesme. Tako je i s mnogim drugim djelima, pa se nova i nepoznata poglavlja knjige čine poznatima, jer ih povezuje prethodno upoznato i analizirano djelo.

Kada malo dublje uđe u knjigu, čitatelja može impresionirati odabir glazbenih djela kojima se pokazuju pojedini načini glazbenoga oblikovanja. Naime, autor, očito iskusan pedagog, “nauk” – dakle nešto čemu se katkada pristupa s rezervom i nevoljko – polaže u probrana glazbena djela, sveopće poznata ne samo učenicima nego i svakomu zainteresiranom ljubitelju glazbe. Tako ta knjiga po mnogim pojedinostima postaje prisno i zanimljivo štivo, koje obrazuje i otvara nove “prozore” na sve strane, ne samo uokolo, nego i gore i dolje, unaprijed i unazad. Gotovo bi se moglo reći da Nauk o glazbenim oblicima mjestimice postaje “nauk o uspješnicama” iz klasičnoga, crkvenoga i – što je pravo osvježenje u odnosu na svu sličnu stručnu glazbenu literaturu – popularnoga glazbenog repertoara. Petrović je u “obliku” pronašao zajednički nazivnik, poveznicu između glazbenih djela koja se nikada i ničim do sada nisu povezivala. U knjizi će se tako zapanjujuće ravnopravno uz dječju brojalicu I’šo medo u dućan naći stari crkveni napjev Zdravo budi, kraljice, uz skladbu Hajde da ludujemo Bachov Preludij u b-molu, uz Mozartovu Alla turcu Don’t let Me Down Lennona i McCartneya itd.

Naročito valja pohvaliti i stalne iskorake kojima autor nadilazi monotoniju pukoga iznošenja obrazovnih činjenica. Pri spomenu se pojedinih djela navode i mnoge zanimljivosti vezane za samo djelo, zbirku iz koje prepisano, autora ili kontekst u kojemu je nastalo, pojedince koji su ga možda prekrajali, nađe se i koji provokativan ili duhovit komentar, čak i jedan haiku, pri usporedbi glazbe i literature. Raduje da se konačno detaljno može pročitati i povezanost hrvatske pučke popijevke i njemačke himne. Kad već spominjem himne, u knjizi se navode i opisuju čak četiri: hrvatska, njemačka, himna Europske unije i studentska, Gaudeamus! Predlažu se i transformerski postupci – kako od jednoga djela napraviti tri, i suprotno, kako dva ili tri stavka povezati u jedinstvenu cjelinu, a zatim i kako isto djelo izvesti u tri sasvim različita oblika! Pa se i jedno poznato glazbeno djelo karikira, zato da bi se na toj karikaturi izvukli zaključci o tome što i kako ne valja – loš je primjer katkada barem jednako tako dobar kao i dobar primjer!

Nauk o glazbenim oblicima poticaj je za razmišljanje o glazbi na sasvim nov način. Stoga, prema načinu pristupa i realizaciji, tu knjigu nije uopće moguće uspoređivati sa sličnima, jer je – osim svega navedenoga – u njoj zamjetna i doza inovacije na području razvrstavanja i imenovanja glazbenih oblika, kojoj nema premca! (Sanja Kiš Žuvela)

Tihomir Petrović: Nauk o glazbenim oblicima • Urednik: Nikša Gligo • Recenzenti: Martina Belković, Nikša Gligo, Sanja Kiš Žuvela • Lektor: Josip Silić • Korektura: Martina Belković • Notografija: Krešimir Cindrić • Grafički urednik: Slavko Križnjak • Zagreb: HDGT, 2010., 17 × 24 cm, 124 str., šivani uvez

Najvećim vrijednostima ovoga priručnika smatram doživljaj i igru. Suvremeni načini nastave sve više i na različitim područjima obrazovanja podržavaju te principe. A kod učenja glazbe doživljaj i igra će pridonijeti ne samo boljem i lakšem svladavanju materije i kvalitetnoj trajnosti znanja, već i razvijanju ljubavi za glazbom i daljnjim glazbenim naukovanjem. Vrijednost se očituje i naglašenim odgojnim principom nastave, vidljivim na svakom koraku: u pripovijetci, u riječima popijevaka, isticanjem potrebe za vježbom…

Priča, glazba i igra čvrsto su u priručniku isprepletene. Elementi glazbene pismenosti obrađuju se uz vrlo dosjetljive usporedbe (školjke, stelažica, rezanje torte, leptiri, tulipan itd.). A priča se u potpunosti doima istinitom (jer i jest utemeljena na roditeljskom i učiteljskom iskustvu autora), što ovaj priručnik za početnike glazbenoga nauka čini posebnim. Popijevke su skladane promišljeno, svaka s jasnim obrazovnim ciljem, a osim svega su i lijepe u glazbenom smislu. Izvedu li se prema autorovoj harmonizaciji (klavirski su aranžmani u prilogu) te popijevke i primjeri “potajno” uvode u bogati svijet harmonije, kontrapunkta i glazbenih oblika ili, bolje rečeno, učenici spontano stječu osjećaj za neke parametre glazbe, o kojima će tek godinama kasnije svjesno učiti. Igra je sastavni dio priče, a riječ je o nekoliko različitih igara utemeljenih na svima znanoj igri Čovječe, ne ljuti se!

Svi elementi, postavljeni u nastavi Solfeggia početnih razreda po ovom priručniku predstavljaju sjeme iz kojeg odmah niču klice, a onda se postepeno, polako razvija vitica u najljepši, beskrajno velik grm prepun cvijeća najljepših boja i mirisa – glazbu!

Posebnu vrijednost predstavlja druga knjiga – Maja, Juraj i zlatna ribica. Zabavna odgojno-poučna priča s pjevanjem. Dodatak za roditelje i učitelje. Početni tekst uvjerljivo potvrđuje koja je uloga i dobrobit glazbenoga obrazovanja. Valjalo bi na početku svake školske godine roditeljima pročitati taj tekst. U tom su Dodatku i detaljna objašnjenja te metodičke upute za učitelje, čak i prijedlog raspodjele nastavnih sadržaja po nastavnim satima. Zatim slijede sve popijevke s ispisanim pratnjama za glasovir. Odsviraju li se ti aranžmani, postaje jasno zašto autor inzistira da se popijevke pjevaju uz napisanu pratnju. Skladani uvodi, harmonijska raskoš i obilje kontrapunktnih postupaka pretvaraju vrlo jednostavne popijevke za djecu u lijepe i dojmljive glazbene umjetnine, na radost učenika i učitelja. (Alida Jakopanec)

Tihomir Petrović: Maja, Juraj i zlatna ribica. Zabavna odgojno-poučna priča s igrama i pjevanjem • Urednica: Martina Belković • Recenzentice: Martina Belković, Alida Jakopanec, Gorana Vidnjević Fabijanić • Lektor: Josip Silić • Notografija: Tihomir Petrović • Grafički urednik: Slavko Križnjak • Zagreb: HDGT, 2012., 17 × 24 cm, 84 str., šivani uvez